U prethodnom biltenu istražio sam neke ideje o iluzornoj prirodi linearnog vremena i kako se prošli i budući životi zapravo događaju u isto vrijeme. Nadovezujući se na to pitanje – kako to možemo iskoristiti da bismo živjeli u boljoj ravnoteži?
Jedno područje oko ovoga na koje se želim usredotočiti je ‘ponavljanje’. Osjećam da je točno reći da je drugi put kad nešto doživimo rijetko tako uzbudljivo kao prvi put. Koliko god ganjali, jednostavno ne daje isti zujanje. Možemo probati skuplju verziju, ili uzbudljiviju, ali čarolija prvog puta je nestala. Tako je teško ponoviti onaj početni osjećaj radosti, novosti, koliko god se trudili.
Vjerujem da za to postoji razlog. Naše duše su tu zbog iskustva, ali one žive u vječnom vremenu, pa kad se nešto dogodi, ostaje s nama. Naše duše jednostavno nisu zainteresirane za ponavljanje istog osjećaja jer već žive u njemu, mogu mu pristupiti u svakom trenutku. Taj prvi poljubac…. taj nevjerojatan odmor…. ta prva vožnja biciklom….događaju se cijelo vrijeme u Duhu.
Jedini dio nas koji želi ponovno iskusiti zadovoljstvo je ljudski dio nas koji živi u linearnom vremenu. Taj dio nas osjeća da je, kad se nešto dogodilo, gotovo i stoga izgubljeno. Ako je bilo dobro, trebali bismo ga ponovno pokušati pronaći.
To znači da, jureći za sjećanjem, to činimo bez punog ulaganja ili podrške naše duše. Naša duša želi nešto novo.
Vjerujem da postoje darovi koji se čuvaju unutar procesa linearnog vremena ako mu dopustimo da teče s milošću. Omogućuje nam da budemo stalno u pokretu, krećući se kroz različita godišnja doba i cikluse života sa svim njihovim novim mogućnostima.
Ovo još uvijek dopušta strukture i neke stupove stabilnosti, ali oni bi nas trebali držati, poput brižnog čuvara, a ne stezati u krutost ili ponavljanje.
Naša tijela također nam pomažu u načinu na koji se stanice repliciraju. Ako volimo iskustva puna adrenalina, naše se stanice regeneriraju s više receptorskih mjesta za adrenalin, što znači da je potrebno sve više i više uzbuđenja za stvaranje istog osjećaja. Isto se odnosi na šećer, začinjenu hranu, lijekove – gotovo svako iskustvo – tako da nam se pokazuje sve veća cijena pokušaja pronalaženja sreće kroz ponavljanje.
Previše istog, bilo hrane ili iskustava, može učiniti da se ne osjećamo dobro ili da budemo neispunjeni. Znanost to sada prepoznaje s našim mikrobiomom, da je raznolikost dobrih bakterija kroz zdravu i raznoliku prehranu ključna za naše mentalno, ali i fizičko zdravlje. U tome je poruka.
To bi nas trebalo potaknuti da tražimo nove izraze ljubavi, svježe nijanse, umjesto da pokušavamo ponovno stvoriti ono što je već ‘prošlo’. Ako to možemo svladati, znajući da sva naša iskustva ionako mogu biti dostupna zauvijek, ako to želimo, tada više ne moramo juriti za životom. Ne trebamo biti uhvaćeni u pohlepu, adrenalin, ovisnost ili ponavljanje. Možemo prigrliti svaki novi trenutak znajući da ništa prethodno nije za nas izgubljeno.
Želim završiti vraćajući se na mjesto gdje je zapravo započela inspiracija za ovaj bilten, riječi mojih omiljenih stihova pjesama koje su za Whitney Houston napisali Albert Hammond i John Bettis. Možda možete pročitati ovaj kratki odlomak iz nove perspektive…
“Želim jedan trenutak u vremenu
Kad budem više nego što sam mislio da mogu biti
Kad su svi moji snovi udaljeni jedan otkucaj srca
A svi odgovori ovise o meni
Daj mi jedan trenutak
Kad se utrkujem sa sudbinom
I u tom jednom trenutku vremena
osjetit ću
Osjećat ću vječnost”
S ljubavlju
Andrija