Ovomjesečna tema – Horizontalni odnosi
Koncept vertikalnih i horizontalnih odnosa osmislio je psihoterapeut Alfred Adler, a ponovno je vraćen u javnost kroz moderni japanski bestseler ‘Hrabrost da te ne vole’ Ichiro Kishimi i Fumitake Koga.
Horizontalni odnos je onaj u kojem obje strane imaju jednaku moć i odnose se s mjesta međusobnog poštovanja i autoriteta.
Vertikalni odnos je onaj u kojem se smatra da jedna strana ima više moći ili mudrosti od druge. Primjer bi bio odnos između roditelja i djeteta, liječnika i pacijenta ili učitelja i učenika. Moglo bi se činiti prirodnim pretpostaviti da ti odnosi moraju biti vertikalni, ali najbolje funkcioniraju kada postoji uzajamno poštovanje i dijeljenje.
Želim se usredotočiti na jedno područje unutar ove teme – horizontalne i vertikalne odnose u duhovnim i terapeutskim krugovima. Vidio sam zacijeljena i ranjena stanja tih odnosa i svjestan sam delikatnosti vlastitog položaja s klijentima, pa čak i kao autor ovih biltena.
Ova mi je tema bliska srcu jer sam prije mnogo godina nakratko iskusio ekstremnu verziju vertikalnog duhovnog odnosa i bio sam zadivljen koliko je bio privlačan, čak i pronicljiv kakav sam osjećao u to vrijeme.
Tečaj o kojem je riječ vodio je voditelj s velikom karizmom i apsolutnom sigurnošću u svoja uvjerenja, samoproglašeno čudo od djeteta. Tvrdio je da su njegova učenja bila spoj rada kroz stoljeća, pa je bilo sigurno vjerovati njegovoj mudrosti i iskustvu.
Kako sam se dublje uvlačio, pokazivao mi se duhovni svijet temeljen na dualnosti, gdje su ljudi bili ili disciplinirani ili lijeni i gdje je učitelj bio jedini koji nam je mogao pomoći da dosegnemo sljedeću ‘razinu’ ljubavi.
Ovo je očito bio vertikalni odnos, gdje se on osjećao superiornijim od nas i pomogao bi nam da postanemo superiorniji od drugih. Ovako napisano, zvuči očito da sam to trebao shvatiti ranije, ali ta je dinamika bila primamljiva i privlačila dio mene koji je želio biti ‘poseban’ i očekivao da će ‘posebnost’ biti nagrada na kraju dugog put truda i predanosti.
Bilo je to ekstremno iskustvo, ali postoje suptilniji aspekti koji nas mogu uhvatiti u zamku, čak i unutar terapeutske sesije ili na povlačenju ili tečaju obuke.
Mnogo je znakova upozorenja na koje pazim, uključujući i unutar sebe dok pišem ove biltene. Ne pokušavam pokazati nikakav poseban pristup mudrosti, samo svoju sposobnost postavljanja zanimljivih pitanja, poticanja znatiželje bez nužnog nuđenja rješenja. Čineći to, nastojim se s vama odnositi horizontalno i nadam se da se i vi tako osjećate.
Dakle, kako prepoznajemo vertikalne duhovne odnose? Evo moje liste znakova upozorenja, prepoznajete li neki od njih u svom životu?
1. Učitelj tvrdi da ima dar, bolji pristup Duhu i istini od vas i njihova učenja nisu otvorena za osporavanje ili mogućnost pogreške.
2. Njihova mišljenja tvrde da se temelje na bezvremenskim, vjerojatno skrivenim učenjima kojima ‘normalni’ ljudi ne mogu pristupiti.
.3 Nema prostora za vlastita mišljenja, iskustvo, obuku ili intuiciju. Ako nešto predložite, moglo bi vam se čak reći da imate problema s autoritetom ili da kanalizirate duhove.
4. Ovo odbacivanje vlastitog osjećaja istine tjera vas da priznate svoju autonomiju i osobne vrijednosti. Svoju istinu predajete voditelju/učitelju/terapeutu.
5. Seksualne granice se mogu prijeći.
6. Potrebna je velika financijska obveza kao dokaz vaše predanosti. Možda će vam se reći da ako biste potrošili novac na, na primjer, operaciju koja vam može spasiti život, zašto ne biste potrošili novac na vlastiti duhovni razvoj? Ako dovedete u pitanje cijenu, rečeno vam je da imate problem s nedostatkom svijesti i svojom korijenskom čakrom.
7. Postoje obećanja hijerarhijskih duhovnih nagrada koje vode do osobnog spasenja.
8. Možda vas uče da će oni koji ne slijede ovaj put patiti u nekom velikom danu obračuna ili globalnog razdvajanja.
9. Patnja i žrtva se potiču kao put do Boga ili iscjeljenja
10. Članovi se izbacuju zbog nepoštivanja kao primjer svim kolebljivcima.
Odnos između klijenta i terapeuta može se činiti inherentno sigurnijim nego biti dio duhovnog pokreta, ali rizici i dalje postoje. Možda postoje neke jasnije granice, ali terapeut inherentno posjeduje neku temeljnu moć i mora je koristiti kako bi osnažio klijenta da pronađe svoj pravi put iscjeljenja, umjesto da mu ga nameće. To pomaže održati odnos horizontalnim, s terapeutom koji podržava klijentove odabrane ciljeve i proces iscjeljenja, a ne kontrolira ih.
Terapeut mora kročiti delikatnim, nijansiranim putem i paziti da ne padne u ‘spasioca’ ili ‘usmjeritelja’. Stalni je izazov osigurati da klijent raste kako bi osjetio vlastitu mudrost i moć, a ne terapeuta.
Sa ljubavlju
Andrija