Ako, poput mene, želite razumjeti kako kreativna energija djeluje, vjerojatno ćete postaviti pitanja poput:
Kako djeluje molitva? Je li primjereno uputiti zahtjeve ili samo izraziti zahvalnost?
Postoji li ograničena zaliha energije u svemiru? Ide li moje primanje na račun nekog drugog?
Koja je snaga namjere? Koliko je potrebno poduzeti mjere da bi to stupilo na snagu?
Možemo li stvoriti ili predvidjeti rezultate s apsolutnom sigurnošću?
Mogao bih istražiti neke od ovih točaka u budućim biltenima, ali za sada se želim usredotočiti na posljednju – možemo li manifestirati određenu budućnost ili ishod koristeći naše kreativne moći?
Zaključak do kojeg sam došao je ‘ne’ i reći ću vam zašto….
Možete li zamisliti scenarij u kojem netko želi izliječiti nešto što mu je ključno, na primjer, svoju nemogućnost da pronađe srodnu dušu ili da dobije dijete. U svemiru u kojem su zakoni manifestacije i stvaranja apsolutni i precizni, ova bi osoba mogla angažirati terapeuta ili šamana i istražiti sve različite načine na koje je blokirana za ovaj ishod – rane iz djetinjstva i obitelji, problemi predaka, ograničavajuća karma itd. Kad bi se svi očistili, energija bi se uskladila sa srodnom dušom i jedna bi bila uvučena s apsolutnom sigurnošću jer se energija i namjera moraju poštovati i uzvratiti.
Ovo zvuči vrlo privlačno, ali postojala bi caka. Postali bismo toliko moćni, gotovo poput Boga, da bismo mogli naučiti kako rješavati probleme s apsolutnom sigurnošću, bez rizika ili izazova. Kako smo kroz generacije razvijali svoje vještine, sve bi postalo moguće. Ništa ne bi bilo prepušteno slučaju. U stvari, naš utjelovljeni svijet kretao bi se prema duhovnim područjima gdje je moguće trenutno stvaranje. Što bi onda bila svrha inkarnacije ako živimo u apsolutnoj kreativnoj kontroli nad svojim životima?
Zato vjerujem da je Bog dodao malo začina receptu za univerzalne zakone stvaranja. Ova svijest puna ljubavi dodala je mrlju kaosa kako bi našim utjelovljenim životima uvijek upravljalo, do određenog stupnja, nepoznato, nepredvidivo.
Tek tada bi se naše ljudsko postojanje moglo udaljiti od Duha, mogla bi puka loša sreća početi zaraziti prividno savršenstvo izvjesnosti. S tim je došao rizik – mogućnost da stvari ne ispadnu kako smo željeli, a s tim i strah.
Da, ovaj virus kaosa pomogao je stvoriti okvir za živote u kojima se ne može sve predvidjeti, manifestirati ili kontrolirati. Tek tada bismo mogli iskusiti pravi kontekst neizvjesnosti i kroz to unijeti kontekst u Božansko savršenstvo apsolutne sigurnosti koja je bezuvjetna Božja ljubav.
Postoje mnogi darovi koji se mogu pronaći u prihvaćanju kaosa i puke loše sreće. Može nas spriječiti da nedvosmisleno vjerujemo da je sve što doživljavamo naša vlastita kreacija i da postoji pod kontrolom – tako težak teret za podnijeti.
Ovo nije da izbjegnemo svoju kreativnu odgovornost za sebe i svoj svijet, samo da otpustimo dio tog tlačnog ventila koji kaže da sve ovisi o nama i da kad krene krivo, mi, ili netko oko nas, mora da smo učinili nešto izvan ravnoteže.
Kao i uvijek, oslanjam se na potporu Duha za vodstvo. Kad sam otputovao u mit kako bih istražio ovo područje, postavio sam jednostavno pitanje anđelima čuvarima – koliko je našeg života doista pod našom kontrolom? Ono što sam dobio natrag moglo bi se opisati kao:
‘Život nije ništa predvidljiviji od vremena. Postoji niz utjecaja koji određuju vjerojatni smjer ili ishod, kao što su vaše namjere, temeljna uvjerenja, akcije, karma, astrologija, podrijetlo i kolektivna energija vaše zajednice i vrste. Sve se to može istražiti i poduprijeti, ali koliko god radili, ne možete ukloniti posljednji sastojak kreativne juhe – onaj kaosa.
Kako vam se to čini? Čini li se dobro? Ako je tako, je li vam to olakšanje ili izvor brige?
Za mene, to potvrđuje naše napore da budemo najbolji što možemo biti, ali također dopušta određenu slobodu od potpune odgovornosti za to kako će se razni aspekti naših života odvijati. Ovo je izuzetna ljudska priroda – imati određenu kontrolu nad smjerom našeg broda, ali također imati povjerenja u dobronamjernost sreće i povoljnih vjetrova koji će nas sigurno voditi do naše odabrane luke ili odredišta.
Da bismo se doista pomirili s tim, moramo biti u stanju smireno prihvatiti različite ishode, znajući da to nije nužno ‘suđeno’ ili ‘dio višeg plana’, već samo ‘jest’. Ovo nije da se umanji naša patnja, gubitak ili razočaranje, samo da se oda počast divljini onoga što znači biti čovjek, da među svim prekrasnim stvarima koje možemo stvoriti kao svjesna bića, postoji i mjesto za čistu lošu sreću.
Sa ljubavlju
Andrija